Djetinjstvo iza rešetaka: Fotografije mladih iz kazneno-popravnih zavoda u BiH

0
289

“Rešetke i svjetlo – na ta dva motiva bi se mogle svesti fotografije kojima su vrlo precizno i nepogrešivo izrekli ono o čemu najviše razmišljaju – o slobodi”, govori fotograf Amer Kapetanović o fotografskim radionicama održanim u odjeljenjima za maloljetnike kazneno-popravnih zavoda u Banjoj Luci i Tuzli.33sl

Radionice je organiziralo Udruženje Urban iz Sarajeva u okviru projekta “Pravda za svako dijete” koji UNICEF BiH provodi uz podršku Švicarske razvojne agencije i Švedske međunarodne agencije za razvoj (SIDA). Na radionicama su učestvovali i fotografi Dejan Đurić, Haris Čalkić i Željko Budimir Keko.

“Šesnaest mladih ljudi su napravili svako svoju grešku zbog koje vrijeme na slobodi mijenjaju za nekoliko kvadrata spavaonice ili, ako imaju više sreće, verandu uokvirenu zelenim voćnjakom. I to je sve. Naš zadatak je bio otvoriti im neki drugi svijet, ali i naučiti ih kako da fotografišu, koriste rasvjetu, razmišljaju o fotografiji i razgovaraju o njoj. Bili smo prvi koji smo došli da uradimo nešto takvo sa mladim ljudima koji, nažalost, imaju jako malu podršku zajednice”, dodaje Kapetanović.

Potpredsjednik Udruženja “Urban” i jedan od učesnika fotograf Haris Čalkić kaže kako su radionice za sve njih bile jedno novo iskustvo.

“Nakon dvije godine rada sa djecom sa i bez poteškoća u razvoju ovo je bio novi izazov za moje kolege i mene. Razgovarajući o mogućim preprekama, došli smo do zaključka da je najbitnije steći povjerenje polaznika, a tek onda nešto možemo uraditi”, kaže Čalkić ističući kako je poseban izazov bio način pristupa dječacima koji su na odsluženju kazne kako bi uspostavili pravilan odnos i kako bi svi na radionici dali svoj maksimum.

“Ne mogu reći da smo smislili neku novu metodu, dosta smo razgovarali sa ljudima iz Zavoda i uspjeli uspostavit povjerenje sa polaznicima. Da smo uspjeli u naumu pokazuju radovi polaznika, ali više od toga njihov interes za fotografiju. Svaki dan bi nas dočekali novi radovi. Neki su nas zaista impresionirali. Generalni dojam je da smo samo zagrebali površinu, otvorili neke priče i da se dosta toga još ima za ispričati”, kaže Čalkić.

Dodaje kako su, usprkos početnoj skepsi, na koncu svi pozitivno reagovali na fotografske radionice.

“U razgovoru i analizi fotografija smo mogli shvatiti šta je ono što ih muči, koje su im želje i kako im život tu izgleda. Nažalost ova populacija je zapuštena godinama i trebat će dosta ovakvih i sličnih sadržaja da mali dio njih shvati da postoje mnoge alternative u životu. Kao i uvijek, kući bi se vratio potresen i neprestano sam razmišljao o nekim momentima”, ističe Čalkić, a Kapetanović dodaje kako neki od polaznika s kojima su se susreli “skoro pola svojih mladih života provode iza rešetaka”.

“Kao da je vanjski svijet previše surov za njih. U tom trenutku postane jasno da su ispred nas samo dječaci. Iskoristili smo njihovu radoznalost da ih naučimo tehnikama fotografije i da im dokažemo da dobru fotografiju ne pravi aparat nego ideja, kreativnost i razmišljanje. U tome smo svi isti, bili djeca ili odrasli, bili na slobodi ili ne”, kaže Amer.

Željko Budimir Keko kaže kako su radionice protekle u dobroj atmosferi, a da se mala neizvjesnost s početka pretvorila u fantastično druženje i jedan drugačiji pogled na djetinjstvo.

“Banja Luka i Tuzla, dva grada i dvije sasvim drugačije priče, ali na kraju radionica jednak rezultat: Na fotografijama je prikazano kako izgleda djetinjstvo iza rešetaka. Finalni rezultat mladih autora je zaista bio izvan naših očekivanja. Iskreno druženje, moram priznati u samom početku sa malo nervoze i onog ‘fonog straha od novoga’ sa obje strane, pretvorilo se kao i svako do sada u jedan snažan zagrljaj na rastanku i fantastičan sjaj u oku. Kolege i ja smo sretni da smo uspjeli barem jedan mali dio našeg znanja prenijeti djeci i te dane im učiniti drugačijim, da bar na tren zaborave teške trenutke sa kojima žive”, kaže Keko na kojeg su radionice ostavile jake i emotivne utiske.

Dejan Đurić se prisjeća kako je kada je prvi dan došao u Zavod kod djece prvo primjetio poseban pogled u očima.

“Bio je tako usamljen i pun nepovjerenja. Tokom rada s djecom to se promijenilo, oni su se opustili i prihvatili nas kao da smo dio njihovih života. Svakako da je to bio izazov za sve nas, jer u početku oni i nisu bili skroz zainteresovani, a kako su dani prolazili, pokazivali su sve više i više interesovanja za fotografiju. Neki su nas iznenadili svojom željom da rade nešto novo, i svojim ogromnim trudom i zalaganjem koji se kasnije vidio i na fotografijama”, ističe Đurić.

Fotografi koji su učestvovali na radionicama ističu kako im je na kraju sve skupa bilo pozitivno iskustvo što je, vjeruju, bilo i polaznicima radionica koji su imali priliku da se izraze i kroz fotografije ispričaju svoje priče.

“U sjećanju će mi sigurno ostati dječak iz Banje Luke koji je pao u depresiju kada je shvatio da će ubrzo izaći, jer ono što ga čeka je teže od života u instituciji gdje mu je ograničeno kretanje. Kako su mi objasnili, on je došao praktično nepismen, bez higijenskih navika, a tokom boravka se opismenio i usvojio higijenske navike. Napravio je i odlične fotografije. Teško se oteti dojmu da većina polaznika ne bi bila tu da su imali zdravije alternative u životu. A i sada, ništa nije izgubljeno, samo se mora uložiti dosta vremena i rada, što su pokazale i ove radionice. Mene je ohrabrilo to što među 16 polaznika ima onih koji su ovom zadatku pristupili sa neviđenim entuzijazmom i da će sigurno nastaviti fotografisati”, kazao je.

OSTAVITI ODGOVOR